Brojni sportisti svakodnevno koriste inzulin i uz to postižu vrhunske rezultate uz veoma visok kvalitet života

Dragi čitaoci, u prošlim brojevima smo „razumljivim riječima“ govorili o dijabetesu, načinima sprečavanja njegovog nastanka, značaju dobre kontrole u sprečavanju komplikacija, te o vrstama lijekova za dijabetes uključujući inzuline i inkretinsku terapiju. U ovom broju ćemo se posvetiti jednoj od najvećih prepreka koje stoje na putu dobroj kontroli dijabetesa – neopravdanom strahu od inzulina.

Ranije smo već mnogo govorili zašto i kome je potreban inzulin kao lijek. Rekli smo da liječenje dijabetesa tip 1 od samog početka zahtijeva upotrebu inzulina. Također smo rekli da je dijabetes tip 2 bolest koja se postepeno razvija, tako da veliki broj osoba koje imaju dijabetes tip 2 prije ili kasnije treba započeti liječenje inzulinom. Shvatili smo da se unošenjem inzulina u organizam kao lijeka, zapravo nadoknađuje upravo ono što organizmu nedostaje. Time se omogućuje održavanje normalnih vrijednosti šećera u krvi, kako bi se spriječio razvoj teških komplikacija kao što su srčani i moždani udar, zatajenje bubrega, gubitak vida, amputacija stopala…

Iako se većina doktora slaže da je uključivanje inkretinske i/ili inzulinske terapije efikasan način liječenju dijabetesa tip 2, ipak mnogi ove lijekove čuvaju kao posljednju opciju jer njihovi pacijenti pružaju otpor ili nerado prihvaćaju liječenje inzulinom ili lijekovima koji zahtijevaju korištenje igle. Uvođenje inzulinske terapije otežano je i time što zdravstveni radnici često nemaju dovoljno vremena da pacijentima pruže znanja koja bi pomogla da otklone određene predrasude i smanje strahove koje oni imaju u vezi injekcijske i/ili inzulinske terapije.

Koje su najčešće predrasude koje kod pacijenata izazivaju strah od liječenja inzulinom?

Mnoge predrasude pacijenata rezultat su njihovog nedovoljnog znanja o dijabetesu i načinima liječenja dijabetesa. Tada su pacijenti skloni da prihvataju razne pogrešne informacije ili da sami izvode pogrešne zaključke iz nedovoljnih ili netačnih informacija koje dobiju. Na primjer:

• Mnoge osobe koje imaju dijabetes tip 2 misle da je potreba za uvođenjem inzulinske terapije zapravo znak njihovog ličnog neuspjeha da drže svoj dijabetes pod kontrolom. To naravno nije tačno. Naprotiv, dijabetes tip 2 je oboljenje koje polako napreduje jer funkcija gušterače postepeno slabi. Zato veliki broj osoba koje žive s dijabetesom tip 2 prije ili kasnije treba početi liječenje inzulinom, bez obzira na to što su se dobro pridržavali ranije terapije i savjeta ljekara.

• Neki pacijenti pogrešno smatraju da inzulin i nije učinkovit ili dovoljno učinkovit da bi prihvatili prelazak sa liječenja tabletama na inzulin. Ovo također nije tačno. Inzulinska terapija zapravo organizmu nadoknađuje upravo ono što mu nedostaje – hormon inzulin. Treba ipak shvatiti da postoje slučajevi kada su pojedini pacijenti s inzulinskom terapijom započeli prilično kasno, te su se kod njih već ranije razvile određene komplikacije. Također, postoje i slučajevi kada pacijenti ne uzimaju dovoljne doze inzulina ili samovoljno preskaču doze inzulina. Neki pacijenti se ne pridržavaju preporučenog načina ishrane ili drugih preporuka o zdravom životu… U takvim slučajevima, i pored veoma dobre učinkovitosti inzulina, kod tih pacijenata izostaje dobra kontrola dijabetesa. Ukoliko se osoba na inzulinskoj terapiji pridržava svih uputa i savjeta vezanih za terapiju, ishranu, tjelesnu aktivnost i drugo, učinak terapije neće izostati.

• Često pacijenti misle da se dobra kontrola šećera u krvi može postići i bez inzulina, tj. korištenjem alternativne medicine i sl. Nisu rijetki raznorazni oglasi kojima se tvrdi da određeni čajevi i sl. liječe dijabetes. Iako su mnogi čajevi i dodaci prehrani korisni za zdravlje, treba biti veoma oprezan i posavjetovati se sa svojim doktorom, jer neki od njih mogu i naškoditi. Nadalje, treba biti svjestan da brojni prodavači alternativnih preparata ne podliježu provjerama i ne preuzimaju nikakvu odgovornost za izostanak željenih učinaka ili za štete po zdravlje koje njihovi preparati eventualno mogu nanijeti. Samo registrirani lijekovi imaju čvrste dokaze o svojoj učinkovitosti i sigurnosti koji su rigorozno provjereni od strane nadležnih svjetskih i domaćih institucija.

• Kod nekih pacijenata strah izaziva predrasuda da inzulin uzrokuje komplikacije, pa čak i smrt. Ova predrasuda može nastati iz dva razloga. Prvi razlog se odnosi na donošenje pogrešnih zaključaka od strane neupućene osobe. To se dešava kada, na primjer, pacijent kaže: „Mom komšiji su uključili inzulin i ubrzo nakon toga su mu morali odsjeći nogu.“ Zapravo, amputacija noge je najvjerovatnije posljedica prekasnog uključivanja inzulinske terapije i prethodno dugo vremena loše kontroliranog šećera u krvi. Do amputacije ne bi ni došlo da je tom komšiji na vrijeme uključena inzulinska terapija. Drugi razlog ovakvih predrasuda dešava se zbog rijetkih slučajeva stvarnih akutnih komplikacija inzulinske terapije. Inzulinska terapija, baš kao i svaki drugi lijek, može imati i neke neželjene učinke, pogotovo ako se zloupotrijebi ili se neodgovorno koristi. Naime, neusklađenost doze inzulina, ishrane i tjelesne aktivnosti, može dovesti do tzv. hipoglikemije, tj. preniskog nivoa šećera u krvi. To se dešava ako je na primjer: uzeta prevelika doza inzulina, povećana tjelesna aktivnost i/ili smanjena količina hrane u obroku. Vrlo rijetki su ekstremni slučajevi hipoglikemije koji mogu završiti i smrtnim ishodom. Međutim, uz odgovarajuću edukaciju koju pacijenti dobiju od svojih doktora i medicinskih sestara, ove komplikacije su veoma rijetke i najčešće blage, a i mogu se često čak i potpuno izbjeći.

• Veliki broj pacijenata misli da su injekcije inzulina bolne. Nekada su vjerovatno i bile, ali danas više ne. Savremeni inzulinski penovi, koji danas omogućavaju izuzetno jednostavno i komforno korištenje, zamijenili su zastarjele šprice. S ovim penovima se koriste i najsavremenije igle, čija se debljima uspoređuje sa debljinom dlake kose, a ubod takvih igala je praktično bezbolan.

• Pacijenti se ponekad boje da će ih okolina osuđivati i diskriminisati ako sazna da koriste inzulin. Ovaj strah je nejvjerovatnije uzrokovan činjenicom da se inzulin uzima kao injekcija i činjenicom da se još uvijek ponegdje koristi raniji naziv „inzulin ovisni dijabetes“. Stoga se ljudi boje da će ih okolina usporediti sa ovisnicima o narkoticima. Naime, naziv „inzulin ovisni dijabetes“ ranije se koristio za dijabetes tip 1, koji od samog početka zahtijeva korištenje inzulina. Danas taj naziv nije u upotrebi jer liječenje i dijabetesa tip 2 u određenoj fazi najčešće zahtijeva terapiju inzulinom. A što se tiče ovisnosti o inzulinu, treba svima biti jasno da su apsolutno svi ljudi, sa ili bez dijabetesa, ovisni o inzulinu i da bez njega ne bi mogli živjeti. Razlika je samo u tome da kod jednih inzulin proizvodi njihova vlastita gušterača, a da drugi zbog dijabetesa imaju nedostatak vlastitog inzulina i moraju ga uzimati u vidu injekcija.

• Neki strahuju da će sa prihvaćanjem inzulinske terapije izgubiti svoju neovisnost u svakodnevnom životu, jer će ih način uzimanja inzulina ograničavati u mnogobrojnim aktivnostima kao što su bavljenje sportom i rekreacijom, putovanje i sl. Činjenica jeste da osobe koje koriste inzulin treba da malo prilagode neke svoje životne navike. Međutim, isto tako je činjenica da uz malo odgovarajuće edukacije i prilagodbe mogu zadržati svoju neovisnost i nastaviti sa svim ranijim aktivnostima. Dokaz za to su i brojni sportisti koji svakodnevno koriste inzulin i uz to postižu vrhunske rezultate uz veoma visok kvalitet života.

• Otpor prihvaćanju inzulinske terapije doprinosi i strah nekih pacijenata da će neminovno dobivati na tjelesnoj težini. Tačno je da inzulin omogućuje da nakon obroka šećer iz krvi dospije u ćelije. Ukoliko su obroci preveliki i/ili taj šećer ne bude potrošen odgovarajućom tjelesnom aktivnošću, naravno da će doći i do porasta tjelesne težine. Ali ista stvar je i kod osoba koje nemaju dijabetes. Prepustiti se visokom riziku za nastanak teških komplikacija dijabetesa zbog straha od dobijanja na tjelesnoj težini nipošto nije nikakvo rješenje. Uz adekvatnu ishranu i odgovarajuću tjelesnu aktivnost, inzulinska terapija neće dovoditi do povećanja tjelesne težine – već do dobre regulacije dijabetesa i očuvanja zdravlja.

Ako Vaš doktor preporučuje da započnete liječenje inzulinom, porazgovarajte otvoreno sa njim o svim nedoumicama i strahovima koje eventualno imate i zatražite da Vas posavjetuje kako da prevaziđete te strahove i sve druge eventualne prepreke. Budite gospodar svog zdravlja, a ne sluga predrasudama i strahovima.

U narednom broju, kao i uvijek, očekujte novu, interesantnu, aktualnu i korisnu temu vezanu za život s dijabetesom.