Zašto je medicina tako čarobna otkriva nam liječnica Majda Mehmedović

Razgovarala: Bedrana Kaletović

Majda Mehmedović, doktorica medicine, specijalizantica interne medicine i uposlenica Odjeljenja za gastroenterologiju i hepatologiju Klinike za interne bolesti Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, uspješna je u svom poslu i sa perspektivnom akademskom i stručnom karijerom ispred sebe. Posao liječnice je ispunjava i blagoslovljena je, kako kaže, jer radi posao koji voli iako je u djetinjstvu željela sve osim medicine. Razlozi za to krili su se u dječijoj sebičnosti i naivnosti, ali su, isto tako, bili podsvjesna nit predanosti poslu koji je za nju bio predodređen.

Potičete iz porodice u kojoj medicina nije strana. Kakva je bila percepcija liječničkog poziva iz ugla djeteta koji uz medicinu odrasta?

Medicina je uvijek, zvano ili nezvano, bila sastavni dio moga života. Uz majku pedijatricu i oca internistu još kao mala sam tokom porodičnih ručkova saznavala za „neke tamo bolesti“ i njihovo liječenje. Nerijetko bih se i ja, kao dijete, uključila u njihove medicinske razgovore sa prijedlozima o dijagnozama za koje sam jedva pamtila kako se izgovaraju, nemajući nikakvu predstavu šta zapravo znače.

Iz inata je htjela posao koji je suprotan medicini, ali bh. glumište nije toliko izgubilo koliko je globalno zdravstvo dobilo zahvaljujući onom nenametljivom glasu da posluša svoje srce i medicinu odabere za svoj životni put!

Pa ipak, uvijek je postojao i onaj dječiji dio mene koji nije volio to što su moji roditelji doktori i što moraju biti iznimno posvećeni svome poslu, što moraju putovati u druge gradove i države na specijalizaciju i usavršavanje, što moraju dežurati, što su često izmoreni, što majka u pola noći brine o nekom drugom djetetu čiji nam zabrinuti roditelji pokucaju na vrata tražeći savjet pedijatra, a tata, u ratu, vodi „tamo neku“ ratnu bolnicu dok ga ja neizmjerno poželim kada ga nema.

Sva ta medicina je, tako mi se tada činilo, krala moje roditelje od moje sestre i mene i, premda su, usprkos svim svojim profesionalnim obavezama zaista uvijek bili brižni i predani roditelji kojima je dobrobit njihove djece uvijek bila prioritet, znala sam se zapitati ne bi li bilo lijepo da moji roditelji rade neki drugi posao i da mogu još više biti sa nama, svojim kćerkama.

”E baš neću tu medicinu!”

Je li tada želja za pomaganjem bila jača od dječije sebičnosti?

Navika porodice i prijatelja da na sve moje čiste petice u osnovnoj i srednjoj školi uzbuđeno čujem komentar kako ću sigurno i ja postati doktorica, baš kao moji roditelji, pobudila je u meni čvrstu odluku – e baš neću! Ja nikako neću biti doktor! Ukoliko slučajno i budem, nikako se neću udati za doktora!

U vjerovanju da inat pobjeđuje sve, čak sam odlučila da ću, od svega što nije doktor, ja eto postati glumica. Sjećam se dobro iznenađenih roditeljskih lica kada sam im rekla da, od svega za što sam pokazivala talenat ja baš hoću da glumim (za što mi je talenat, ruku na srce, uvelike falio).

Dobro se sjećam i sudbonosnog dana kada sam sa tatom u bašti tuzlanskog pozorišta čekala režisera sa kojim sam trebala dogovoriti pripreme za prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti. Ja, ona koja je donijela čvrstu odluku da iz inata neću biti doktorica, i ona koja je skoro cijelu Antigonu naučila napamet ne bih li impresionirala svoga sagovornika, čekala gospodina umjetnika nekoliko očajnih sati, pred kraj dana zahvalila sam tati na strpljenju i trpljenju mojih hirova i kapitulirala konačno pred pravim porivom koji sam nosila u sebi – upisat ću se na Medicinski fakultet. To je bio sasvim prirodan osjećaj i vjerovatno jedna od mnogih dobrih stvari koji su mi moji roditelji prenijeli.

”Srcem se i uči i liječi”

Kako je nesuđenoj glumici izgledao svijet medicine?
Ta novootkrivena medicina bila je puna čuda! Kako je čudesno i zadivljujuće bilo učiti o najminijaturnijim ćelijskim organelama koje za bistvovanje čovjeka stvaraju svu energiju, o nervnim putevima prijenosa bola i anatomiji one nesretne lijeve koljene čašice u koju se nekako uvijek udarim, o božanstvenom začeču i rađanju djeteta, o tome kako gledamo očima premda vidimo mozgom, kao i o samom životu kao nizu biohemijskih procesa od kojih niti jedan, baš kao i život sam, ne traje neprekidno. Apsolutno zaljubljena u medicinu, ja sam postala doktor medicine. Najprije srcem koje voli da uči i liječi, a 2011. godine i diplomom o završenom Medicinskom fakultetu u Tuzli.

Iz dječijeg inata do danas promjenilo se mnogo toga…

Da, ja sam doktorica. Uz to i kćerka roditelja doktora, sestra mlade doktorice, ali i supruga doktora, budućeg hirurga. Uz sve to sam i majka, a moja mala kćerkica neka u životu postane šta god poželi, zaista. Ipak, potajno držim fige da će i njen savjetnik za karijeru zakasniti na razgovor kada za to dođe vrijeme!