Tekst i fotografije: E. Vučijak
Ima li ičeg ljepšeg od proljetnog buđenja prirode nakon duge i snjegovite zime? Kad potočići zažubore, ptice nas obraduju svojim cvrkutom, a mlado lišće izbija mijenjajući boju krajolika, kada od sive i tamne začas sve postane zeleno i vedro.
Ovogodišnja zima, istina, nije obilovala snijegom ali ipak je pri kraju. Štaviše, padavine gotovo da nismo ni zapamtili, ali zato jesmo one grozne magle u kotlinama kada je u gradovima poput Sarajeva ili Zenice zrak bio toliko zagađen da je najpametnije bilo ne izlaziti iz kuće. No, sa snijegom ili bez, zima svakako prolazi a topli dani nas zovu u prirodu.
Jedna od ljepših šetnji u ovom peridu svakako je ona kraj Studenog potoka na Bjelašnici. Nimalo zahtjevna tura za koju ne treba veliki napor, a koja ne krije ni neke tehničke prepreke ili opasnosti. No, zato obiluje slikama koje ćete dugo pamtiti. Dugo vremena su istinski zaljubljenici planine ljubomorno krili Studeni potok od onih koji prirodu ne doživljavaju kao nešto što treba čuvati, pa su slike cvjetnih livada ili vijugavog meandra koji tvori potok pokazivali samo rijetkima. Istina, nekad je selo Umoljani i bilo “na kraju svijeta” jer se do njega dolazilo dugom vožnjom nimalo ugodnim makadamom, ali napredak je vidan i ovdje. Nedavno je došao i asfalt a sa njime se tih pedesetak kilometara ceste koliko ima od Sarajeva do Umoljana, uz spektakularan pogled na vrh Bjelašnice, Visočicu i Treskavicu, više uopšte ne čine tako dugačkim.
Ovaj izlet je moguće raditi kao šetnju od Umoljana do Studenog potoka pa se vraćati istim putem nazad, ali je mnogo ljepše i zanimljivije načiniti puni krug stazom prilično dobro obilježenom markacijama, u ukupnoj dužini od oko 8,5 kilometara. Šetnja je lagana, ono malo uspona što ima blago je, a sve vrijeme ste na otvorenom i izloženi suncu pa ne zaboravite kremu sa visokim zaštitnim faktorom.
Kreće se obično makadamskim putem kraj “aždahe” a zapravo riječ je o pojavi na jednoj stijeni koja zaista podsjeća na tijelo ogromne zmije. Legenda kaže da je jednom davno, kad je bila ljuta zima, gladna aždaha krenula iz kanjona Rakitnice da pojede seljane. Uplašeni od te sile oni su skrušeno molili za spas i Bog je uslišio njihove molbe: okamenio je aždahu koja i danas stoji uklesana na velikoj stijeni, a jedini trag koji je ostao iza nje je vijugavo korito Studenog potoka. I valjda zbog te molitve selo prozvaše Umoljani.
Koliko je istine u priči ne znamo, ali krenete li dalje odjednom će vam se otvoriti prekrasni atrij, velika livada uokvirena padinama obližnjih uzvišenja, sa pogledom na Visočicu u daljini i impresivni Obalj (1896 m.) u pozadini. U kasno proljeće, kad se snijeg digne a zemlja zagrije, ovdje sve procvjeta pa livada postaje žuti i ljubičasti tepih. Slika kao iz bajke. Posred livade vijugavim koritom teče potok koji nastaje usljed topljenja bijelog prekrivača. Kad snijega nestane, potok usahne. Voda je ledena, što mu ime i kazuje, ali i pitka pa ne propustite priliku da zagrabite čašom, najbolje s mostića koji se nalazi na sredini atrija. Ovdje je potrebno i malo opreza jer potok natapa cijelu livadu i lako se može desiti da smočite noge jer ono što ste mislili da je trava i suha zemlja, zapravo je natopljeno vodom.
Krenete li dalje, izlazite iz atrija zvanog Papratni do. Odavde je moguće napraviti pravu planinarsku turu do sela Lukomir udaljenog nekih 6 kilometara, ali naša šetnja vodi nazad ka Umoljanima. Svakako ćete ovdje zastati i diviti se impresivnom kanjonu Rakitnice prije nego što zavijete lijevo ka Umoljanima. Tu će vas dočekati novi potok, ali ovaj ni ljeti ne presušuje. I njegova voda je pitka i hladna. Ovdje se nalaze i obnovljene stare vodenice koje, istina, više ne melju žito ali zorno podsjećaju na neka davna vremena.
Nakon vodenica markirana stazica vodi ponovo do Umoljana, sela gdje ćete doživjeti sve one zvuke i mirise prirode. Šetnja Studenim potokom će sigurno izazvati glad i želju za kušanjem domaćih specijaliteta, pa toplo preporučujemo pitu ispod sača i domaće kiselo mlijeko. Uslast do idućeg izleta.
